Filozofija medijacije

Filozofija medijacije je aktuelna tema  i za nju vlada veliko  interesovanje među  stručnjacima iz oblasti Alternativnog rešavanja spora. Prvi rad svetskih razmera vezan za ovu temu, koji predstavlja temu doktorske disertacije objavljen je 2013. godine u Bukureštu. Rad pod nazivom ,,Filozofija medijacije”, čiji autor je Zeno Sustak, predlaže  novi pristup ARS fenomenu iz perspektive izvora na osnovu kojih su nastali kao i iz perspektive krajnjih ciljeva koje želimo da vidimo ostvarene. Kada govorimo o filozofiji medijacije mi neminovno moramo da je dovedemo u vezu sa filozofijom prava i filozofijom koflikta.

Filozofija prava, priznata na specijalizovanim  studijama, koja se izučava na pravnim fakultetima, predlaže filozofski pristup zakonu, odgovarajući najviše na pitanje  koje  postavlja vezu između zakona i morala, na pitanje ,,Šta je zakon?”. Filozofija medijacije predlaže isti pristup, jedina razlika je u tome da se želi da pitanje na koje treba dati odgovore bude ,,Šta je medijacija?. Filozofija medijacije nije inferiorna u odnosu na filozofiju prava imajući plemenitiji karakter koji stavlja u središte čin ohrabrivanja održavanja harmoničnih odnosa između drušvenih bića. Filozofija medijacije nije konfliktna iako se bavi predmetom  filozofije konflikta.  Imajući različite ciljeve, delotvornu  podršku ,,pravnog rata” u slučaju filozofije prava, odnosno usklađivanje međuljudskih odnosa poremećeni dešavanjem određenih rasprava, dva filozofska pristupa se malo preklapaju. Iako određene teme mogu predstavljati zajedničko interesovanje, pristupi su različiti.

Modeli za rešavanje konflikta su razni, a na izbor metoda utiče unutrašnjost konfliktnog okruženja (gde konflikti imaju kontrolu I gde mehanizmi za rešavanje postoje) ili spoljna sredina gde oni nastaju. Prema mišljenju R.Vandberga koje je predstavljeno u radu ,,Rešavanje konflikta: Komunikacija, Saradnja,Kompromis”, štampa Kepstoun, Minesota, 2001, rešavanje konflikta je “proces smanjenja ili smirivanja konflikta kako bi se izbeglo nasilje, (…) to je način gradnje ili ponovne izgradnje poverenja u odnosu”.

Filozofija prava se ne usredsređuje na odnos i ne usredsređuje se pretežno na konstruktivni aspekt konflikta. Jevgenij M. Babasov je dao svoj doprinos 1997.godine u predstavljanju konfliktologije kao nauke same po sebi kroz rad ,,Konfliktologija”, Pravo i Ekonomika, Minsk, gde prilazi konfliktu i sa sociološke perspektive i sa filozofske perspektive i analizira njegove konstruktivne i štetne aspekte.

Mnogo češće je konflikt prisutan kao forma odnosa sa drugim ljudima. Ovo mišljenje je podržano od strane savremenih istraživača kao što je S. Karfantan koji izgrađuje ovo gledište na mišljenjima  Hegela i Sartra. Prema njihovom mišljenju, konflikt je opažen kroz postojanje dva plana, superiornog i inferiornog. U ovom sistemu, Hegel postavlja sadašnje sile koje su suprotne i koje vrlo često nisu na istom nivou. Hegel predstavlja ideju prema kojoj je konflikt „deo zdravog odnosa“ između pojedinaca, koji je u isto vreme sastavni deo pomirenja. „Ljudska bića trebaju različite ustanovljene sfere gde će naći intimnost, obnoviti svoju individualnost i uživati političko druženje“, i „konflikt je cena ove razlike“. Za analiziranje Hegelovih ideja vezanih za konflikt i za činjenicu da predstavlja izvor promene i razvoja, Čarls Tejlor koristi izraz ,,ontološki konflikt”.

Jozef S. Katalano pokazuje da za Sartra konflikt uvodi u diskusiju ljudsku ranjivost. Za Sartra, odnos između dominantnog i dominiranog je zasnovan pomoćupogleda koji može da dovede do  stvaranja međusobnog neprijateljstva. S. Karfantan pokazuje da ako mi gledamo na konflikt kao na ,,model ljudskog odnosa”, onda su njegove posledice one koje predstavlja Sartr u izjavi,, Pakao su drugi ljudi”, odnosno da je ljudska sloboda absorbovana od strane drugih uprkos činjenici da je sloboda neotuđiva. Povodom toga, autor  veruje  da su ljudska bića pretvorena u predmete u okviru autoritativnog odnosa uspostavljenog između njih i Sartrov izraz ,,Mislim, dakle postojim postaje ,,Posmatran sam, dakle postojim“. U drugom slučaju, ego je podržan od strane pogleda drugih ljudi. Ako nema ovih pogleda, javlja se osećaj ,,nepostojanja”. Drugim rečima, da bi se postojalo, ljudska bića moraju biti posmatrana, uzeta u obzir, da budu priznata od strane drugih. Iz ovog izlaganja ishod je da osnova ljudskih odnosa nije predstavljena komunikacijom već konfliktom ili ljudskim neprijateljstvom. Prema  Karfantanu, mi se bavimo paradoksalnom situacijom gde iako je konflikt posmatran kao odnos, to u stvari nije odnos, već neuspeh odnosa, to je ,,stavljanje na scenu određenih  individualnosti koji su izašli sa usamljenih mesta.

Drugo gledište koje treba uzeti u obzir kada se analizira konflikt je predstavljen brojnošću vrednosti – problem koji je u velikoj meri razmatranod strane Isaje Berlina. To je tako zato što od 1950.godine, I. Berlin je objavio brojne radove vezane za konfliktnu prirodu pluralizma I konflikta vrednosti. Mora se napomenuti da oni koji su izučavali pluralizam vrednosti su koristili izraz ,,moralni svet“ da bi ukazali na ,,svet vrednosti, pravila I etike koji okružuje ljudska bića“. Uprkos činjenici da ontološki status moralnog sveta nije jasno istaknut u delu I. Berlina,kao što Koni Arsbergen-Ligtvet navodi, osnovna ideja Berlinovog ,,moralnog sveta” je ta da postoji raznovrsnost vrednosti i svrha koje stvaraju napetost i konflikte. Povodom toga, zaključeno je da rad I. Berlina predstavlja sa ove tačke gledišta nezamenljivu referentnu tačku.

Dok neki autori kao što je Bolding definišu konflikt kao ,,situaciju nadmetanja gde su učesnicisvesni budućih mogućih inkompatibilnosti, gde svaka strana želi da zauzme mesto koje je inkompatibilno sa željama drugih“, drugi to vide kao ,,društeno stanje koje se pojavljuje kada se dva ili vise učesnikabave svrhama koje isključuju jedne druge ili koje su inkompatibilne“. Mnoge definicije konflikta takođe su vezane za internacionaln život gde se,,konfliktno ponašanje može razumeti kao rat ili pretnja koja može započeti rat“. U knjizi ,,Savremena rešenja koflikta, Oliver Ramsbotam, Tom Vudhaus i Hju Mjalkoriste termin konflikt da nagoveste ,,veliki niz okolnosti u okviru čega učesnici u konfliktu postaju svesni da oni teže ka inkompatibilnim ciljevima”.
Rumunska literatura sadrži mnoge knjige koje imaju kao temu za diskusiju konflikt i njegova rešenja.Prema tome, u radu ,,Managementul conflictelor“ (Upravljanje konfliktima), Nicola Tritou definiše konflikt kao „društveni fenomen koji se pojavljuje kada dva ili vise učesnika u međusobnom ili uzajamnom odnosu traže inkompatibilne ciljeve ili iako imaju zajedničke ciljeve oni međusobno takmiče njihove načine postupaka I pravila igre“. Autor takođe nagoveštava da se termin ,,konflikt” koristi za ,,opisivanje niz emotivnih stanja pojedinaca kao što su uznemirenost, neprijateljstvo, opiranje kao i sve vrste suparničkih otpora između pojedinaca ili grupe ljudi”. Drugi rumunski autori definišu konflikt nešto slično kao ,,interakcija grupa (pojedinaca) koji primećuju ciljeve, namere, vrednosti  i interesovanja kao inkompatibilne kada se njegova delovanja umešaju u postizanju predloženih ciljeva”.

Uzevši u obzir sve definicije pomenute u prvom poglavlju, ali takođe i moje praktično iskustvo kao medijatora, mi smo predložili i podržali sledeću definiciju konflikta: ,,Konflikt je društveni fenomen koji zavisi od konteksta određenog od strane sukoba interesa, mišljenja i potreba određenih osoba ili grupa kada stupe u kontakt i kada imaju različite ili očigledno različite ciljeve“.

Konflikti koji se lako izglađuju (ili oni koji se mogu rešiti drugim ARS metodama) puno puta se reše parničarskim sredstvima, pogodnimzbog određenih spoljnih faktora (drugih osim učesnika) koji imaju direktni uticaj na održavanje i pojačavanje prepirke koja je u pitanju.

Autor: Zeno Daniel Sustac – Filozofija medijacije

Prevela i priredila: Nastasija Stojanović